Yesari

"U susret mevludu" je naš skromni doprinos upoznavanju Poslanika s.a.v.s. koji ćemo, ako Bog da, objaviti do Mevluda 1433. godine u nadi da će se okoristiti oni koji žele da ojačaju svoju ljubav prema Poslaniku s.a.v.s.

Pejgamberov način odijevanja

Ashabi su i o pitanju Pejgamberovog načina odijevanja prenijeli niz detalja. Pored toga, i Pejgamberove preporuke o tome kako se vjernici trebaju odijevati isto tako iznose značaj koji je on u ovom kontekstu davao. Ilustracije radi, u jednom svom hadisu Resulullah kaže slijedeće:

"Allah, dž. š., je lijep i voli ljepotu! Lijepo odijevanje nije oholost! Oholost je odbijanje pravednosti i ponižavanje naroda!'

"Allah, dž. š., je lijep, voli ljepotu i drago Mu je na Svome robu vidjeti tragove nimeta koje mu je da!"

Resulullahov unuk, hz. Hasan, na slijedeći je način izrazio njegov stav o odijevanju:

"Pejgamber nam je naređivao da oblačimo najbolje što imamo i da stavljamo najprijatnije mirise koje možemo naći."

A drugi Resulullahov hadis o ovom pitanju glasi:

"O, vjernici! Jedite, pijte i odijevajte se po želji i trošite na Allahovom Putu, ali - čuvajte se rasipanja i oholosti."

Kada bi vidio da neko od ashaba ne pridaje značaj svom vanjskom izgledu ili da je nedotjeran, Pejgamber, a. s., odmah bi ga upozorio. U jednoj predaji o ovom pitanju Ebu-l Havas, r. a., ovako prenosi od svoga oca:

Iako sam na sebi imao svakodnevnu odjeću, otišao sam kod Resulullaha, a. s.

"Zar ti nemaš imetka?" upitao me je.

Na moj odgovor: "Da, imam", upitao je:

"Koje vrste?"

"Allah me je obdario raznim imetkom," odgovorio sam.

"Kada je to tako, kada ti je Allah, dž. š., dao imetak, onda bi se tragovi i vrline tog Allahovog nimeta trebali vidjeti na tebi", rekao je.

Drugi sličan slučaj na slijedeći način prenosi hz. Džabir, r. a.:

Resulullah, a. s., vidio je jednog našeg čovjeka koji je tjerao našu tegleću stoku. Na sebi je imao dvodijelnu dotrajalu odjeću.

"Zar on nema druge odjeće osim ove pohabane?" upitao je. "Da, ima", rekao sam. "U svojoj torbi za odjeću ima još dvije odjeće. Ja sam mu rekao da to obuče. "

"Onda ga zovi i neka to obuče", naredio je. (Pozvao sam ga, rekao da je to Resulullahova naredba) i on je to obukao. Kada se okrenuo da ide, Resulullah, a. s., je rekao:

"Šta mu je pa neće da nosi ovu novu? Zar ta nije ljepša?"

Određena Pejgamberova saopćenja o načinu odijevanja, koja prenose ashabi, slijedeća su:

Ibn Abbas, r.a., priča:

"Ja sam na Resulullahu, a. s., vidio najljepšu moguću odjeću!"

Ummu Seleme, r. a., priča:

"Pejgamberova, a. s., najomiljenija vrsta odjeće bila je košulja (kamis)."

Ashab Kurre, r. a., priča:

"Ja sam, radi priznavanja dominacije, zajedno sa jednom grupom ljudi iz plemena izašao pred Resulullaha.

Reveri Pejgamberove, a. s., košulje bili su bez dugmadi..."

Enes b. Malik, r. a., priča:

"Među odjećom koju je nosio, Pejgamber, a. s., najviše je volio hibere-i jemaniju. " (Hibere je zeleno pamučno platno crvenih pruga, koje se tka u Jemenu, što znači da platno nije jednobojno već dezenirano i u nekoliko boja.)

El-Berra b. Azib, r. a., priča:

"Nisam vidio da nekome toliko pristaje odjeća crvenih dezena kao što je pristajala Pejgamberu. Kada sam Resulullaha, a. s., vidio u ovoj odjeći, njegova mubarek kosa padala je do ramena. "

Semure b. Džundub, r. a., prenosi:

"Nazreti Pejgamber je rekao: "Oblačite bijelu odjeću, pošto je ona krajnje čista i lijepa.

hz. Aiša, r. a., priča:

"Resulullah je jednog jutra izašao vani iz kuće iako je na sebi imao crni vuneni izar (peštemalj, odjeća koja prekriva tijelo od prsa na dolje)."

"U susret mevludu" je naš skromni doprinos upoznavanju Poslanika s.a.v.s. koji ćemo, ako Bog da, objaviti do Mevluda 1433. godine u nadi da će se okoristiti oni koji žele da ojačaju svoju ljubav prema Poslaniku s.a.v.s.

Pejgamberovo održavanje kose i brade

Zato što je izuzetan značaj pridavao čistoći, Pejgamber je pridavao značaj i održavanju kose i brade. U određenim izvorima se navodi da je on sa sobom uvijek imao češalj, ogledalo, misvak, čačkalicu, makaze i bočicu za surmu. Isto to Pejgamber je preporučivao i ashabima i rekao: "Ko pusti kosu neka pazi na njeno održavanje". Ostala predanja u vezi sa Pejgamberovom kosom i bradom su slijedeća:

Od hz. Adda ibn Halida, r. a.:

"Mubarek brada je veoma lijepa."

hz. Aiša, r. a., priča:

"Resul-i Ekrem, s. a. v. s.,(...) kada bi začešljao i nauljio svoju kosu..."

Simak b. Harb, r. a., prenosi:

"Čuo sam od Džabira b. Semurea. Upitan je o osijedjelosti kose Muhammeda, a. s., a on je odgovorio: Kada bi nauljio svoju mubarek glavu, sijede se ne bi uočavale; ali u trenucima kada ne bi nanosio ulje na glavu, bijele bi se pojavljivale."

Značajem koji je pridavao vanjskom izgledu i čistoći, Resulullah je bio lijep uzor vjernicima. Resulullahov stav o ovom pitanju se na slijedeći način saopćava u jednom predanju:

"Jednog dana, kada je trebao izaći pred ashabe, Muhammed, a. s., je, ogledavši se u vodi u ćupu, dotjerao saruk i bradu i rekao slijedeće: 'Allah, dž. š., voli kada se Njegovi robovi dotjeruju kada izlaze pred svoju braću."

"U susret mevludu" je naš skromni doprinos upoznavanju Poslanika s.a.v.s. koji ćemo, ako Bog da, objaviti do Mevluda 1433. godine u nadi da će se okoristiti oni koji žele da ojačaju svoju ljubav prema Poslaniku s.a.v.s.

Pejgamberova kosa

O pitanju dužine Pejgamberove kose postoje različita predanja, a sasvim je normalno postojanje te različitosti zato što su oni koji su prenosili ta predanja Pejgambera vidjeli u različitim vremenima, pa je možda i bilo razlike u dužini njegove kose. Međutim, ono što se razumije iz predanja je da je Muhammedova, a. s., kosa bila najkraća do u visini ušiju, a najduža do ramena.

Enes b. Malik, r. a., priča:

"Hazreti Pejgamberova kosa narastala je do sredine ušiju.'

Hazreti Aiša, r. a., priča:

"Resulullahova mubarek kosa bila je dužine između ušiju i ramena. Neka su spas i milost Allahova na njega.'

Berra b. Azib, r. a., priča:

"Resulullah je bio srednjeg rasta. Imao je poširoka ramena, a kosa je dodirivala usne resice."

Ebu Talibova kćerka Ummu Hani priča:

"Kada je došao u Mekku, Resulullah je ukazao čast svojom posjetom našoj kući. U to vrijeme je na mubarek glavi imao četiri pletenice!''

"U susret mevludu" je naš skromni doprinos upoznavanju Poslanika s.a.v.s. koji ćemo, ako Bog da, objaviti do Mevluda 1433. godine u nadi da će se okoristiti oni koji žele da ojačaju svoju ljubav prema Poslaniku s.a.v.s.

Pejgamberski pečat

Allah, dž.š., odabrao je Muhammeda, a. s., nad ostalim svjetovima i saopćio da je on "posljednji vjerovjesnik"' (Al-Ahzab, 40). Nakon njega više neće biti pejgambera, a Kur'an, koji je poslan kao vodič na Pravom Putu, posljednja je Allahova Objava. Ovu jedinstvenu odliku Muhammeda, a.s., Allah, dž.š., obilježio je jednim znakom na njegovom mubarek tijelu.

Ovaj znak, koji se nalazi između dvije plećke, u islamskim se izvorima i predajama naziva "pejgamberskim pečatom". Od Vehba b. Munebbiha se na slijedeći način prenosi da su, poput Muhammedovog, a.s., pečata i drugi poslanici posjedovali pejgamberske znakove, ali da su njihovi znakovi bili drugačiji od znaka koji je imao Muhammed, a.s.:

"...Allah, dž. š., nije poslao ni jednog pejgambera, a da na desnoj ruci nije imao pejgamberski ben. Međutim, naš pejgamber, Muhammed, a.s., predstavlja izuzetak toga pošto njegov pejgamberski ben nije bio na desnoj ruci, već između plećki. Kada bi Resulullah bio upitan za to, odgovarao bi: 'Ovaj ben koji se nalazi između plećki je poput bena pejgambera prije mene...'

Džabir b. Semure, r.a., priča:

"Vidio sam pejgamberski znak našeg Pejgambera, koji se nalazi između njegove dvije plećke. To je bila jedna crvenkasta izraslina veličine golubovog jajeta."

Jedan od hz. Alijevih unuka, Ibrahim b. Muhammed prenosi:

"Kada bi iznosio odlike našeg Pejgambera, moj djed, hz. Ali bi, cijelom njegovom dužinom, spomenuo hadis o Resulullahovim izuzetnim svojstvima i rekao: 'Između dvije plećke imao je pejgamberski znak, a on je posljednji Allahov poslanik."

Ebu Nadre, r. a., priča:

"Pitao sam ashaba Ebu Saida el-Hudrija kako izgleda pejgamberski znak. Rekao mi je da je to komad mesa na mubarek leđima, nalik na ružin pupoljak.''

"Pejgamberski znak se nalazio između dvije plećke. Bio je bliži desnom ramenu."

Od Muhammeda b. Musennaa, Muhammeda b. Hazma, Šu'bea Simaka, r. a., prenosi se:

"Čuo sam kako je Džabir ibn Semure rekao: Na Resulullahovim leđima sam vidio znak: bio je poput golubljeg jajeta. "

"U susret mevludu" je naš skromni doprinos upoznavanju Poslanika s.a.v.s. koji ćemo, ako Bog da, objaviti do Mevluda 1433. godine u nadi da će se okoristiti oni koji žele da ojačaju svoju ljubav prema Poslaniku s.a.v.s.

Jedan od značajnih alima osmanlijskog perioda, Ahmet Dževdet-paša, napisao je tekst u kome je dao jedan siže odlika koje opisuju Pejgambera. Ovaj tekst, pod naslovom 'Određena visoka svojstva Muhammeda, a.s.', (Bazi Evsaf-i Seniyye-i Muhammediyye), uvršten je u njegovo djelo 'Kisas-i enbiya':

"... Njegovo mubarek tijelo je bilo lijepo, svi dijelovi tijela u jednoj izuzetnoj proporcionalnosti, stas prilično lijep; čelo, prsa, razmak između ramena i njegovi dlanovi bili su široki; vrat dug, srazmjeran i čist poput srebra; ramena, ručni mišići i nožni listovi krupni i snažni; predručje dugo, prsa poprilično duga i jaka, šake poprilično krupne. A mubarek ten bio je mekši od svile!

Imao je krajnje srazmjernu veliku glavu, obrve u vidu polumjeseca, pravilan nos, ovalno lice.

Imao je duge trepavice, oči lijepe i crne, razmak između povelikih obrva bio mu je otvoren, ali su obrve bile međusobno blizu.

Taj odabrani Pejgamber je imao nurli, svijetlo lice; dakle, ni bijelo ni tamnocrno, možda između toga, a na mubarek, nurli i vedrom licu bijele boje koja, poput ruže, vuče na crveno, zračio je nur. Njegovi zubi su bili svijetli i sjajni poput bisera, a kada bi pričao, sa prednjih zubi bi mu se širio nur; kada bi se smijao, blažena usta bi se otvarala šireći svjetlost kao neka prijatna munja.

Kada mu je naređeno da napusti dunjaluk, brada mu je tek počela sijediti; u kosi malo, a u bradi je imao oko dvadeset sijedih.

Imao je izuzetno jaka čula; čuo je sa velike udaljenosti i vidio sa udaljenosti sa koje niko drugi nije mogao vidjeti. Ukratko, njegovo blaženo i mubarek tijelo bilo je stvoreno na jedan izuzetan i najsavršeniji način. (...) Uživao je ljubav od onih koji bi ga iznenada ugledali, a srdačno bi ga zavoljeli i postali odani prijatelji oni koji bi stupili u kontakt i razgovarali sa njim. Plemenitim alimima je, prema njihovim stepenima, ukazivao poštovanje. Obilno je ukazivao počast čak i njihovoj rodbini. Međutim, nije im davao prednost nad onima koji su bili časniji i bolji od njih.

Veoma srdačno se odnosio prema onima koji su ga usluživali. I njih je čak hranio onime što je i sam jeo i odijevao ih onime što je i sam nosio.

Bio je darežljiv i korisniji od svih, saosjećajan i merhametli, junak i mehke naravi. Bio je čvrst u obećanju i odan u riječi. Ukratko, njegova moralna ljepota i oštroumnost bili su iznad svih ostalih i bio je dostojan svakojake hvale. U jelu i odijevanju zadovoljavao se stepenom siromašnosti i ustezao se od pretjeranosti..."

Bošnjaci koji su posljednjih decenija susretali tursku ulemu širom svijeta redovno su čuli jednu rečenicu izgovorenu sa ponosom: “Ja sam bio student profesora Okića, vašeg zemljaka”? Za mnogobrojne Bošnjake, nažalost, ovo ime je bilo nepoznato. Za one koji su čitali muslimanske i druge časopise štampane u Bosni prije drugog svjetskog rata ime Muhameda Tajiba Okića podsjećalo je na članke o Hadisu i drugim islamskim naukama, islamskoj historiji i kulturi Bošnjaka.Za one koji su 1977 u Sarajevu išli na podne u Begovu džamiju u sjećanju je ostao jedan martovski dan i tabut koji je došao iz Turske u pratnji profesorovih studenata koji su izvršavali posljednju želju njihovog Hodže: da bude ukopan u Bosni.

Devetog marta 1977 završen je jedan dunjalučki životni krug započet u Gračanici kod Tuzle 1 decembra 1902. Otac Muhameda Tajiba,  Muhamed Teufik efendija, alim koji će kasniji postati član Ulema Medžlisa bio je rodom iz Jajca.Njegova majka Hasiba hanuma bila je kćerka Mustafe Hadžića iz Gračanice.Dugi put druženja sa naukom Muhamed Tajib je započeo u Sarajevu u mektebu Bozadži Hadži Hasan efendije. Zatim je završio rušdiju na Bendbaši, a nakon toga okružnu medresu u Sarajevu. Sljedeća stepenica bila je Šerijatska sudačka škola u Sarajevu, jedna od najboljih škola te vrste u muslimanskom svijetu 20. vijeka, koju završava 1925. Put ga dalje vodi u Zagreb, gdje uzima kurseve latinskog jezika, književnosti i prava.(Pravne studije kasnije absolvira u Beogradu 1930.) U medjuvremenu, odlazi u Paris i na Univerzitetu Sorbonne završava studij književnosti, piše doktorsku tezu o Hasanu Kafiji Pruščaku i studira turski i perzijski na Nacionalnoj školi za žive istočne jezike. Specijalistički kurs, nakon toga obavlja u Tunisu na Univerzitetu Zejtuna.

Po povratku u Bosnu radi kao nastavnik u Prvoj muškoj gimnaziji i Šerijatskoj gimnaziji, te nekoliko godina na Velikoj medresi Kralja Aleksandra u Skoplju. (Ne može a da se ne primjeti kako su ranije ljudi sa znanjem univerzitetskih profesora predavali u srednjim školama, dok je danas u mnogim slučajevima obrnuto.) U toku drugog svjetskog rata radi kao prevodilac u Turskoj ambasadi u Beogradu, a kada su prekinuti diplomatski odnosi izmedju Turske i Njemačke, biva interniran u Njemačkoj sa ostalim osobljem ambasade.Konačno, aprila 1945 odlazi u Tursku kao u drugu domovinu.

Prvih godina u Turskoj Muhamed Tajib radi u Arhivu Predsjedništva Republike i poznatim bibliotekama. Kada je 1949 na Univerzitetu u Ankaru osnovan Teološki fakultet (Ilahiyat Fakultesi), Muhamed Tajib efendija je pozvat da bude profesor Hadisa.Ubrzo je postao šef Katedre za dogmatčke nauke.O naučnom ugledu koji je imao govori prospekt ankarskog Teološkog fakuleta iz 1968/69 akademske godine koji navodi prof. Tajiba Oki}a kao šefa katedri za Tefsir, Hadis, Islamsko pravo i Tursko-islamsku književnost. Medju njegovim asistentima su bili kasniji reis-ul-ulema Turske i ključni profesori na teološkim fakultetima koji će se 1970-tih i 1980-tih otvoriti pri svim većim turskim univerzitetima.Nakon Ankare, Prof. Muhamed Tajib će kasnije predavati i u Konji i Erzurumu.

Naučni opus prof. Okića uključuje knjige, naučne i stručne članke, enciklopedijske odrednice, prikaze knjiga i prevode. Objavljivao je na bosanskom, turskom, francuskom i arapskom.U ovim radovima bavio se temama: Hadis, stil Kur’ani kerima i kiraet, širenje Islama u Jugoistočnoj Evropi, popisi stanovništva u historiji Islama, doprinos Turaka islamskim naukama, mezari Ashaba u Istanbulu, bogumili u srednjevjekovnoj Bosni, pokret Hamzevija, bošnjački historičari isl. Svi prilozi prof. Okića u enciklopedijama (Enciklopedija Islama i Turska Enciklopedija) odnose se na Bosnu i Bošnjake: Gazi Husrev Beg, Bošnjaci, Bošnjačka književnost, nauka i zanatstvo, Bihać, Branković, Čajniće.

Prof. Okić je posjedovao veoma bogatu biblioteku.Ova biblioteka, koja se danas čuva u Teološkom fakultetu u Izmiru, odražava vlasnikov naučni i lični interes. Vidljivo mjesto u njoj imaju knjige o Bosni i islamske publikacije iz Bosne do 1977. Kada sam 1995-97  u Maleziji pisao knjigu o  modernoj historiji Bošnjaka,  veliki dio izvora, koji su tada bili teško dostupni ili uništeni u Bosni, našao sam u ovoj biblioteci.Tada su se još jednom isprepleli putevi bošnjačkih naučnika u svijetu. Medju brojnim tekstovima o prof. Okiću našao sam “VefatinaTarih” (Datum smrti) koji je ispjevao na turskom jeziku jedan od njegov prijatelja a koji počinje stihovima:

Dokuz mart  yetmiš yedi

Soguk bir kis gecesi

Geldi ilahi ferman…

(Deveti mart sedamdeset sedme

Jedno hladno kišno veče

Dodje Božja zapovjest…)

Po starom ebdžed sistemu tarih koji daje  hidzretsku godinu preseljenja na Ahiret izrečen u rečenici

“Tayyib Okiće gufran”

(“Oprost za Tajiba Okića”).

Životni put Muhameda Tajiba Okića podsjeća na biografije brojnih muslimanskih učenjaka: brojna putovanja (rihlat), zavičaj koji se nosi u srcu i imenu, vraćanje na početak, zaborav kod kuće i slava u Dunjaluku.

Vilajet (Australija), br.8 (6.04.2001).

Fikret Karčić

"U susret mevludu" je naš skromni doprinos upoznavanju Poslanika s.a.v.s. koji ćemo, ako Bog da, objaviti do Mevluda 1433. godine u nadi da će se okoristiti oni koji žele da ojačaju svoju ljubav prema Poslaniku s.a.v.s.

Prenosi nam Hasan ibn Ali r.a. o Poslaniku s.a.v.s.:

• Bio je takav da je izazivao strahopoštovanje čim ga ugledate.
• Bio je monumentalan, imao je duhovnu veličinu koja se odmah vidjela.
• Lice mu je bilo poput punog mjeseca. Iz njega je sijalo svjetlo kao iz mjeseca na noć bedra.
• Bio je viši od prosjeka, ali ne previsok. On je bio srednje građe, ali viši od prosjeka. Sve u vezi njega je bilo srednje.
• Njegov ten je isto bio srednji. Nije bio skroz bijel, nit je bio crn, ali je naginjao više svijetloj koži. Ulema kaže da je to radi rasizma kojeg je dokinuo. Da je bio crnac koji se bori protiv rasizma, svi bi rekli da to radi sebe čini. Najbliža boja njegovom tenu je boja punog mjeseca u vrijeme jesenje ravnodnevnice, a zabilježeno je i da je to boja malo tamnijeg meda.
• Kosa mu nije bila ni ravna ni kovrdžava, ali je bila valovita. Nije bio proćelav nigdje, i kosa je bila takva da kad je rukom pomjeri, ona tako ostane. Nije bila duža od sredine njegovih ušiju, kad bi zarasla. Usamljene su predaje o tome da mu je bila duga do ramena.
• Nije govorio ni sporo ni brzo. Uvijek umjereno, ni tiho niti preglasno. Riječi nisu bili ne kratke ni duge, već uvijek umjerene. Kad je govorio ljudi su osjećali da koristi savršen broj riječi da kaže što želi.
• Imalo je veliko čelo što je bio znak plemstva i intelekta. Na čelu je imao venu koja se vidjela kad se naljuti ili namršti.
• Obrve su mu bile pune i između njih je bio malo prostor.
• Gornji dio njegovog nosa je bio spljošten, imao je most na gornjem dijelu. Iz tog dijela njegovog s.a.v.s. lica je dolazio najjači nur.
• Imao je punu bradu i  oči su mu bile veoma tamne.
• Imao je prelijepe obraze.
• Usne su mu bile pune i kad je govorio izgovor mu je bio savršen.
• Njegovi zubi su bili prelijepi, a između prednjih gornjih zuba je bio mali prostor.
• Imao je nešto dlaka na prsima što je bilo od znakova muškosti, ali nije bilo mnogo.
• Vrat mu je bio  poput vrata gazele. Imao je prelijep i dug vrat. Na njemu je bilo nešto srebrenasto.
• Bio je balansiran u svim svojim vanjskim aspektima. Bio je snažne građe i savršenog oblika.
• Stomak i prsa su bili ravni. Nikad nije imao velik stomak. Čak i u šezdesetim godinama stomak mu je bio ravan. Po stomaku je imao rijetke dlake.
• Imao je široka ramena i krupne kosti.
• Imao je dlake po rukama, a ruke su bile jake.
• Na početku dušnika mu je bilo udubljenje.
• Noge su mi bile jake.
• Stopala su mi bila nježna, što je bila rijetkost jer radi mnogo hodanja većina stopala bila gruba i ispucala.
• Kad je hodao, hodao je blago i mehko, ali brzo kao da hoda niz brdo.
• Kad je gledao u nekog, nije okretao samo glavu, već bi okrenuo cijeli tijelo okrećući svu pažnju toj osobi.

• Više je gledao u zemlju nego u nebo. Pogled mu je bio oboren radi snage njegova gledanja. Kad je gledao u ljude nije dugo zadržavao pogled na njima. Pogledao bi, pa okrenuo glavu. Radi toga što bi zadržavanje pogleda na ljudima jako na njih uticalo obarao je gladu.

Upitao je Hasan ibn Ali r.a. „Opiši mi kako je govorio“, pa je Hind r.a. odgovorio: „Uvijek je bio tužan“, ali u komentaru ovog hadisa ulema se usaglasila da to ne znači da je bio depresivan, već to da kad ga neko ugleda da sjedi sam izgledao je tužno jer su njegove s.a.v.s. misli bile vezane za njegovog Gospodara u potpunosti pa je lice izgledalo ozbiljno i tužno. Imamo također hadis koji kaže da je Poslanik s.a.v.s. uvijek bio nasmijan i vedar, pa ulema kaže da je u samoći bio u dubokom razmišljanju, a kad je bio sa ljudima bio je vedar i sretan. Smijao se, njegovo raspoloženje je činilo da se drugi osjećaju radosno. Nikad nije rastuživao ljude. Smijao se onome čemu se oni smiju.

Šalio se, Aiša kaže da je su se uvijek šalili kad su bili u kući. Poslanik s.a.v.s. je rekao. „Šalim se, ali nikad ne lažem u šali, uvijek govorim istinu.“ Došao mu je čovjek i rekao „mogu li posuditi devu“, pa je Poslanik s.a.v.s. rekao „Dat ću ti mladunče deve“, pa je čovjek odgovorio „Kakve koristi imam od mladunčeta“, a Poslanik s.a.v.s. je rekao „Zar nije svaka deva mladunče neke deve?“

Jednom mu je starica došla i pitala „O Allahov Poslaniče, hoću li ja u Džennet?“, pa joj je rekao „Starice ne idu u džennet“ kad se rasplakala nasmijao se i rekao „Ući ćeš mlada i mladolika“ pa se obradovala.

Došao mu je jedan čovjek za vrijeme mjeseca Ramazana i rekao mu „Spavao sam sa svojom ženom u Ramazanu a zavjetovao sam se da to neću.“ Poslanik s.a.v.s. ga je upitao: „Zašto si to uradio?“ Čovjek mu reče: „Vidio sam noge svoje žene obasjane mjesečinom i nisam se mogao zaustaviti.“ Poslanik s.a.v.s. se nasmijao i rekao: „Idi i uradi kefaret.“

To je bila njegova priroda, kad su ljudi dolazili sa grijesima on ih je podsjećao da su oni ljudi i da griješe, a da su kapije Božije Milosti otvorene. Zato ne smijemo nikad ljude rastuživati i dovoditi u očaj u vezi sa Božijim Oprostom. Ima jedan hadis Poslanika s.a.v.s. u kojem se kaže da je Allah rekao da će one koji kažu nekom „Allah ti neće oprostiti“, Allah kazniti džehennemskom vatrom. Ne smijemo suditi ljudima i tvrditi da znamo gdje je Milost Allahova, gdje je Njegov bereket i blagoslov. Prečesto se umislimo da znamo nešto, a uistino ne znamo osim malo. Nemojmo sebe u ovom vremenu uzdizati na uzvišenost koja samo Allahu pripada. Ne znamo mi ko će u Džennet, a ko u Džehennem, ne znamo čak ni šta će s nama biti, a tek sa drugim ljudima.

• Poslanik s.a.v.s. je uvijek promišljao, nije bio opušten u mislima kao ostali ljudi. Bio je zabrinut za svoj Ummet.
• Nikad nije govorio o nečemu što je nebitno. Imao je duge periode šutnje. Kad je govorio, govorio je razumnim i jasnim riječima. Nikad nije imao ni viška ni manjka riječi, a kad bi govorio sastavio ruke svoje tako da mu je desni palac bio u lijevom dlanu.
• Imao je blag i ljubazan karakter. Nije bio oštar ni agresivan.
• Nikad se nije žalio na nešto, čak ni na hranu. Kad mu iznesu hranu nije tražio u njoj mahane niti ju je hvalio previše.
• Kad se ljutio nikad nije galamio. Nije se ljutio radi sebe niti je ikad tražio osvetu za nepravdu koja se njemu učini.
• Nije pokazivao prstom već cijelom rukom.
• Govorio je često „SubhanAllah“.
• Većina njegovog smijanja je bilo bez glasa. Rijetko se smijao poput ostalih ljudi. Kad se smijao zubi su mu bili blistavi.

Pa kaže Hasan ibn Ali r.a. „Nisam o ovom opisu govorio svom bratu Husejnu ibn Aliju r.a. (jer je bio mlad), a kad sam mu rekao otkrio sam da je to već čuo prije mene. Husejn je pitao oca Alija o tome kakav je bio Poslanik s.a.v.s. kad bi ulazio i izlazio iz kuće, kakav mu je bio medžlis, kako je izgledao i našao sam da je Husejn čuo i više nego što sam ja.“

InšaAllah nastavit će se...

Stari i krhki čovjek je došao da živi kod svog sina, snahe i unuka. Od starosti su mu ruke drhtale, vid zamaglio i počeo je da hoda sa teškoćom. Porodica je jela zajedno za stolom, ali radi vida i drhtanja jedenje je čovjeku predstavljalo veliku poteškoću, a porodici neugodnost.

Stalno je hrana ispadala na pod, čaše se proljevale, padale i razbijale se. Nije mnogo prošlo, a sin i snaha su počeli da se žale jedno drugom pa je sin rekao "Dosta mi je njegovog proljevanja i glasnog jedenja i prosipanja hrane." Napravili su mali stol u ćošku trpezarije samo za njega, tu je on jeo dok su ostali uživali zajedno u večerama.

Pošto je razbio par tanjira, hranu su mu počeli služiti u drvenoj ćasi. Kad bi nekad neko pogledao u njega mogao je primjetiti suzu na njegovom obrazu dok je jeo sam. Ipak, jedine riječi koje su imali za njega su bile oštra upozorenja i povici kad bi mu ispadale viljuške, kašike, hrana ili kad bi nekad rekao da je poželio neko jelo iz mladosti.

Unuk je sve to gledao u tišini. Jedne večeri, prije nego što će sjesti da jedu svi, otac je vidio kako se sin igra sa nekim komadima drveta. Pitao je dječaka "Šta nam to praviš tako lijepo?", a dječak je slatko odgovorio "Pravim malu ćasu za tebe i mamu da jedete iz nje kad ostarite." Nasmijao se dječak i nastavio da radi.

Te riječi su ostavile dubok trag na roditeljima tog dječaka. Počeli su tiho da plaču, bez riječi, shvatili su šta su uradili i šta moraju da urade. Te večeri sin je starog djeda uzeo za ruku i vratio ga za porodično stil. Ostatak svojih dana jeo je obroke sa svojom porodicom i više ni sin ni snaha nisu marili kad vide da ispadne nešto, da se nešto prospe, da se uprlja stolnjak ili kad od njih, s vremena na vrijeme, starac nešto zatraži.

"Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uf!" – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim." (Kur'an; 17:23)

U šestom stoljeću po Hidžri Poslanika s.a.v.s. na sjeveru Maroka je rođen dječak u plemenu Beni 'Urus. To pleme je bilo poznato po mnogim porodicama šerifa, potomaka Poslanika s.a.v.s. i imalo je neobično mnogo hafiza.

Bilježi se jedna predaja da je tog dana glas bez tijela, u pustinji Iraka, viknuo šejhu Abdulkadir Gejlaniju k.s., čije su noge bile na vratovima evlija, radi njegovog visokog mekama: "O Abdulkadire, digni nogu sa ljudi zapada, kutb Magreba je danas rođen!"

Šejh Abdulkadir je krenuo i nije stao dok nije došao u Maroko i popeo se na vrh planine Džebelul'Alem gdje je živjela porodica dječaka. Kad je stigao primili su ga u kuću i rekao je da želi da vidi sinove te kuće. Jednog po jednog su dovodili, al to nije bio taj dječak. Na kraju su priznali da ima novorođenče jedno, još u povoju, i njega su mu donijeli. Stavio je ruku na njegovo čelo i molio Allaha za njega. Ne treba čuditi to da je brzo stigao do kuće, jer geografske udaljenosti ne predstavljaju prepreku Allahovim prijateljima.

Dječak je bio Meulaj Abdusselam ibn Mašiš, arif, šejh, otac šazilijskog tarikata, potomak Poslanika s.a.v.s., preko oca muslimanskog Maroka Meulaj Idrisa. Sa šejhom Gejlanijem je dijelio zajednički keramet. Kad se ukazao mlađak Ramazana odbijao je da pije majčino mlijeko od zore do akšama i tako sve do bajrama. A Allah najbolje zna. Te priče često bivaju isprepletene legendama, ali vjerodostojne su predaje koje govore o onome što je usljedilo nakon toga.

Meulaj Abdusselam je odgajan poput ostalih dječaka svog plemena, prošao je tradicionalno obrazovanje i pokazao se kao izvandredan učenik. Do dvanaeste godine je naučio cijeli Kur'an na sedam kiraeta. Učio je pred mnogim učiteljima, među njima i pred velikim fakihom Sidi hadži Ahmed Aktranom s kojim je učio vanjske nauke vjere uključujući djela imama Malika r.a.

Putem Tesavvufa je krenuo sa svojim šejhom koji bio poznati sidi Abdurrahman ibn Hasan eš-Šerif el-Attar, el-Medeni. Međutim, njegov muršid, kojeg je naslijedio u silsili je sidi Ebu Medjen el Gavs k.s. o kojem smo ranije pisali. Učenici dobrih učitelja često nadmaše učitelje, tako je bilo i sa Meulaj Abdusselamom kojega je nadmašio njegov učenik Ebu Hasan eš-Šazili k.s. Ebul Hasan k.s. bilježi sljedeći događaj: "Na početku svog puta krenuo sam tražeći Allaha i stigao do jedne životne raskrsnice: da li da se povučem iz svijeta i predam stalnom ibadetu ili da se vratim u grad, tražeći društvo učenjaka i pobožnjaka? Došlo je do mene da ima jedan evlija koji je živio na vrhu planine, pa sam se popeo tražeći ga. Noć se spustila dok sam došao do vrha, pa sam odlučio da sačekam i da mu priđem tek kad svane jer je bilo već kasno. Onda sam čuo neki glas kako odjekuje 'Allahu, uistinu ljudi si tražili od Tebe da im potčiniš Svoja stvorenja da im olakšaš, pa si im to dao, i bili su sretni. Allahu, ja tražim srdžbu Tvojih stvorenja, pa da nemam kome da se okrenem osim Tebi.' Pomislio sam kolike je dubine dokučio ovaj šejh. Sljedećeg jutra sam mu prišao drhteći od strahopoštovanja pred njim. Pitao sam ga: 'Sidi, kako si?', a on je odgovorio 'Žalim se Allahu na hlad zadovoljstva i pokornosti kao što se ti žališ na vatru zarobljenosti u planiranje i slobodnu volju'. Rekoh mu 'Što se tiče mog žaljenja na vatru planiranja i slobodne volje, okusio sam to i poznato mi je, ali šta je to žaljenje zadovoljstvom i pokornošću?' Odgovorio mi je: 'Bojim se da slast zadovoljstva Allahovom odredbom i pokornosti Njemu ne bude nešto što će mi skrenuti pažnju od samog Allaha.'"

Jednog dana Ebul-Hasan je bio sa šejhom ibn Mašišom i pomislio je u sebi "Pitam se zna li on najveće Allahovo ime?" Onda je čuo odnekud glas šejhovog sina, koji nije bio prisutan, "O Ebul-Hasane, nije poenta da znaš Ime, već da postaneš suština Imena!" Šejh ga je pogledao i rekao mu: "Dobro te pročitao moj sin i pogodio je srž."

Te riječi aludiraju na stanje koje sufije nazivaju fena, nestajanje, stapanje u Allahu, tako da ne vide ništa, ne čuju ništa u svemu osim Njega.

Jednog dana šejh reče Ebul-Hasanu: "Čuvaj se ljudi! Očisti svoj jezik od pominjanja njih, a svoje srce očisti od djela kojim ljudima ugađaš! Čuvaj svoje udove i vrši svoje dužnosti, pa ćeš dokučit Allahov Vilajet. Nikad ih ne pominji, osim kad Allahovo pravo kod tebe to zahtijeva, i tvoja pobožnost će biti potpuna. Reci: o Allahu, čuvaj me od pominjanja ljudi, i od prepreka koje predstavljaju ljudi, i čuvaj me od njihovog zla, i učini da mi Tvoje dobročinstvo bude dovoljno, i učini me različitim od njih, uistinu si Ti Svemoguć!"

Kad Allahov pobožni rob traži da ga Allah učini različitim od ljudi, ne traži time palače, slavu i bogatstvo, već suprotno, slobodu od potreba ovog svijeta. Ne traži taj rob utočište kod Allaha od ljudi jer ih mrzi i jer misli da je bolji, već traži time da mu Allah srce učini neovisnim o stvorenjima, a ovisnim samo o Stvoritelju. Evlije ne mrze ljude, niti osjećaju išta loše prema njima, oni ih naprotiv nikako ne vide. Kad ašik vidi Mašuka, cijeli svijet se može paradirati pred njim, ali neće pogled skrenuti sa Onog Kojeg voli. To je stanje onih koji vole Allaha.

Rekao je Ebul-Hasan: "Moj dragi šejh me savjetovao: 'O Ebul-Hasane, ne čini ni jedan korak osim iz nade Allahovoj nagradi, i ne sjedaj tamo gdje nisi siguran od Allahove nepokornosti, ne druži se osim sa onim koji ti pomažu u ibadetu, i ne biraj sebi (učenike) osim one koji ti jačaju jekin... a kako je njih malo!'"

Meulaj Abdusselam ibn Mašiš je preselio 622. godine poslije Hidžire. Njegova smrt je došla preko jednog sihirbaza/mađioničara koji se zvao Ebu Tevadžin i koji je tvrdio da je poslanik. Imao je pod svojom komandom grupu džinna koji su mu jednog dana kasnili nakon što ih je pozvao. Kad je tražio objašnjenje rekli su mu da su prolazili pored planine i jedna skupina je ugledala nekog i otišla da vidi ko je tamo, jer su čuli da tu ima neki čovjek koji vrijeme provodi u ibadetu. Kad su prišli čovjeku svjetlo koje je dolazilo od njega ih je zapalilo. Kad je ovo čuo lažni poslanik naljutio se iz ljubomore i posla grupu svojih sljedbenika da ubiju pobožnjaka. Sreli su šejha dok se abdestio za sabah i ubili ga. Magla je pala na njih u tom trenutku i iz nje su svi izašli ludi trčeći u šumu, a samo jedan se vratio kući da ispriča tu priču.

Što se tiče Ebu Tevadžina, kad je vojska Muvehhiduna u Sebti čula za njegovu podlost, krenuli su u pohod i ubili ga. Njegovo tijelo je zakopano i do danas je poznato po tome što svako ko prođe pokraj njega osjeti prirodni nagon koji ne može zaustaviti ni obuzdati tako da se mora olakšati na grobu. To je nagrada onima koji ubijaju Allahove evlije, potomke Allahova Poslanika s.a.v.s. i proglašavaju se poslanicima.

Šejh je tako preselio, a ostavio je svijetu tri učenika, tri kutba svog vremena: sidi Ibrahima Dusukija k.s., Sidi Ahmeda Bedevija k.s. i Sidi Ebul-Hasan Šazilija k.s. Ukopan je na mjestu gdje je i živio, na vrhu planine Džebelul-'Alem i sagrađeno mu je malo turbe. Danas iz tog turbeta raste stablo sa razgranatim granama koje prave lijep hlad.

Šazilijski tarikat je izgrađen na temeljima zahvalnosti i ljubavi, zahvalnosti Allahu i ljubavi prema Njemu. Ibn Mašiš je dao jednom jedan savjet koji je rezime cijelog tarikata:

"Tražite četiri stvari nakon četiri stvari: Ljubav prema Allahu, zadovoljstvo Allahovom odredbom, nemar spram svjetovnim stvarima i oslanjanje na Allaha. To četvero tražite nakon ovo četvero: Izvršavanje Allahovih naredbi, izbjegavanje Allahovih zabrana, strpljenje i nezanimanje za ono što nas se ne tiče i napuštanje svega što nam odvraća pažnju od cilja."

Da je ova rečenica jedino što je do nas došlo od ovog učenjaka bilo bi dovoljno kao dokaz njegove spoznaje i mudrosti.

Od njega je ostao samo jedan tekst, jedan salavat koji je postao poznat kao Salatul Mašišijje. Napisani su mnogi komentari tog salavata. Nudimo ovom prilikom i naš prevod na bosanski jezik. Ovaj salavat je veoma poznat i raširen u islamskom svijetu i on je kičmeni stub šazilijskih virdova. Međutim, nije ograničena tarikatom upotreba ovog salavata, pa nalazimo da se koristi i u kadirijskom, halvetijskom i dželvetijskom tarikatu kao sastavni dio nekih virdova. Među najpoznatijim komentatorima ovog salavata je i čuveni mufessir Ismail Hakki Bursevi k.s.. Imam Jusuf Nebehani kaže da je u učenju ovog salavata tajna svjetala i realnosti samo poznatih Allahu. Ko ga redovno uči dobija božansku pomoć i kešfove. Onaj ko ga uči dobit će i iskrenost, istinoljubivost, olakšanje poslova i zaštitu od Allaha, od svake teškoće problema i bolesti, unutrašnje i vanjske.

Svaki prevod je i svojevrstan komentar, i ovim površnim prevodom nismo ni zagrebali površinu značenja ovih riječi. Molimo Allaha da nam oprosti greške i da nam omogući da u budućnosti napišemo potpuniji komentar ovog salavata.

Salavat sa prevodom

Audio snimak salavata

Sarajevo, Safer 1433.

Muhammed Yesari